Učenici osmih razreda naše škole 31. listopada posjetili su Vukovar. Tin Andonovski prenosi nam svoje dojmove.
VUKOVAR – dnevnik puta
Jutro je malo hladnije nego inače. Sa svojim smiješcima grijali smo se pred školskom dvoranom i čekali autobus. Čim je on došao, oko 8 i 5, žurno smo krenuli da čim prije zauzmemo mjesta s našim prijateljima. Nakon što smo se smjestili s bolnim glavama od udaranja od strop autobusa, krenuli smo prema Vukovaru. Sjedio sam sam, no nije mi smetalo. Ekipa je bila super.
Prvo smo stali u bolnicu. Tamo nas je dočekala žena s kojom smo obilazali stare podrume koji su bili puni bolesnika za vrijeme Domovinskog rata. Vidjeli smo i rupu kroz koju je pala granata ˝krmača˝, koja je probila 5 katova i pala točno ranjeniku između nogu. Srećom granata nije eksplodirala, a ranjenik je ostao živ.
Poslije bolnice obišli smo stari dvorac Eltz i muzej sa stvarima obitelji koji su živjeli ondje. Dvorac je ogroman i pun zanimljivih stvari za uslikati. Jedva smo se oduprijeli tom silnom slikanju te smo posjetili samostan i crkvu vukovarskih franjevaca.
Nakon toga smo napokon dočekali ručak i otišli u eko etno centar. Imali smo šnicle i pomfrit, i šećer na kraju – ono najbolje – puding. Svi siti otišli smo do vojarne gdje smo upoznali simpatičnog gospodina koji nas je proveo po tenkovima, vojnim brodovima, avionom, ukratko poviješću Domovinskog rata.
To nije sve! Bili smo i na spomen domu ˝Ovčara˝ i tamo sam se naježio za cijeli život. Hodali smo gdje su prognanici bili poubijani. Strašan osjećaj. S tom smo teškom tugom hodali i po groblju, kroz niz zapaljenih svijeća koje su se nazirale kroz spokoj mrtvih. Najsvjetlija je bila vječna vatra koja je svijetlila u središtu križa za sve žrtve Domovinskog rata.
Došli smo doma oko 18 sati. Ovaj izlet bio je nešto neponovljivo i to ću pamtiti jako, jako dugo.
Tin Andonovski, 8.d.
1. studenoga 2013.
