Završetak svoga osnovnoga školovanja slavili su u četvrtak, 30. lipnja, naši osmaši, a svečan ispraćaj i tople riječi kojima ih otpremaju u svijet pripremili su razrednici i učitelji OŠ Matije Petra Katančića. Dirljivim programom učenici su zahvalili svim učiteljima te smo imali priliku vidjeti generaciju koja krije mnoge nadarene i drage mlade ljude. Naša je knjižničarka Sanja Slivar u ovom povodu napisala nekoliko riječi o njihovom putu koje vam donosimo u nastavku.
Krenut ćemo s jednom bajkom. Bajkom koja započinje prije osam godina putovanjem kroz nepoznatu, tamnu, gustu šumu u kojoj su sakrivena razna blaga: osmijeh, riječ, prijatelj, spoznaja, čudo… Dakle, jednom davno, prije osam godina, jednog lijepog sunčanog rujanskog dana doveli su roditelji svoju dječicu, sve redom krezubu dječicu u izglačanim košuljicama i šarenim haljinicama u veliko, veeeliko školsko dvorište. Onako maleni, plahi, naivni ko patuljci, promatrala su dječica bojažljivo ogromnu nepoznatu zgradu s velikim prozorima iza kojih se krije nepoznati svijet. I baš kad je mali kuštravi Janko razmišljao da li da sad zaplače ili ne, pojavila se ona – dobra vila – i donijela sa sobom torbu punu ljubavi, strpljenja i kamenčića koji usmjeravaju tok potočića koji tek izvire. Sa silnim strahopoštovanjem ušla su dječica u tu gustu šumu i tako je krenulo putovanje na kojem ih je ponekad pratila tajanstvena magla, pokušavajući im sakriti dan, ponekad tiha kišica, bilo je i pljuskova (ali oni su, srećom, kratko trajali), a ponekad su ih pronašle i pahulje satkane od udaljenosti koje bi se otopile čim bi dolepršale na dlan. Nailazila su dječica i na brojne prepreke, kako to već biva u bajkama: potočić koji je trebalo preskočiti, žbunje koje je trebalo zaobići, visoki kvrgavi hrast na koji se trebalo uspeti. Bilo je tu i nedovršenih crteža, masa črčkarija, uspavljujućih melodija, porušenih kula, vrtložnih oluja, bilo je i žara kojega bi ponekad odnio prvi jutarnji vjetar, ali i plamena kojega nijedna kiša nije mogla ugasiti. Ponekad je bilo potrebno samo promijeniti boju ili razbiti oblake, dozvati vjetar koji raste i raskriljuje se u stotinama razigranih i neponovljivih zvukova. Susrela su dječica u toj šumi i brojne likove, neke blage i prijateljski raspoložene, a neke pak s velikim čupavim šapama koje su zastrašivale. No, sunce je uvijek bilo iznad tih malih glavica. A kad je noć spustila svoju zavjesu, bila je tu ona – svjetlonoša čija pouzdana svjetlost umiruje i daje sigurnost. I tako su dječica putovala osam godina, puzajući, hodajući, trčeći, posrćući, nosila su, davala, primala, grijala, smijala se, sanjala, voljela… i… učila. Učila da ne budu sebična, da šire ruke, da vjeruju, praštaju, da se drže svoga puta. Otkrila su i svijet u kome se sudaraju lijepe i ružne stvari, radosti i tuge, iskrenost i neiskrenost… i usput su neznanci s početka priče postali prijatelji. Neki od njih i za cijeli život. Neki od nas i za cijeli život.
I evo nas sad – na kraju.
