Intervju s Lanom Gojak

Povodom gostovanja predstave “Debela” u Centru kulture Matija Petar Katančić učenica 7. d razreda naše škole  Dora Rajčevac pripremila je intervju s mladom glumicom  Lanom Gojak, koja u predstavi igra glavnu ulogu.

DORA: Zašto ste se odlučili za karijeru glumice?

LANA: Ja sam ti iz Pule i jako sam  rano krenula u dramski studio kad sam imala možda 5 ili 6 godina. Prva uloga mi je bila uloga vjeverice. Živo se sjećam toga, možda negdje još imam i kostim. Cijelu osnovnu i srednju školu išla sam u dramski studio i radila predstave, a budući da je i moja mlađa sestra isto glumica, išle smo zajedno i onda kada je trebalo odlučiti što studirati odlučila sam se za glumu jer sam ionako cijelo vrijeme bila u kazalištu – ono kazalište-škola, kazalište-škola. To me jako veselilo i još uvijek me veseli. I onda sam rekla: OK, idemo se igrati.

Lana_Gojak_010

DORA: Koju ste srednju školu i fakultet završili?

LANA:  Završila sam opću gimnaziju i ADU u Zagrebu.

DORA: Možete nam opisati koja je razlika života u Puli i Zagrebu?

LANA: Velika je razlika. Trenutno živim na relaciji Pula – Zagreb. U Zagrebu npr. igram ovu predstavu Male scene Debela i igram još i u Exitu, snimam kad me negdje zovu, tako da sam stalno na putu gore – dolje. Velika je razlika, evo npr. kad smo došli u Valpovo, moja prijateljica Maja i ja, a Maja je iz Zagreba, komentirale smo kako bi ovdje bilo lijepo živjeti. Smatram kako je lijepo živjeti u malom gradu, ali je i super kada imaš priliku otići iz malog grada. Bilo mi je stvarno jako, jako važno da odem na fakultet izvan Pule. Super je odrastat u malom gradu, imati mirno djetinjstvo i biti u prirodi, sve ti je blizu, ali kasnije te počne gušiti. Isto mi je bilo jako čudno se vratiti jer sam u Zagrebu već dvanaest godina, a u Puli sam zaposlena tri godine, ali nikad ne dođem na duži period od dva mjeseca. Sve više od toga bilo bi mi jako teško.

DORA:  Tko vas je sve poticao i ohrabrivao da se počnete baviti glumom?

LANA: Da, jesu, roditelji su me poticali i mene i sestru vodili su u kazalište na predstave, a moj ujak je i kazališni režiser tako da sam stvarno odrasla u kazalištu i ne znam kojim bi drugim putem išla.

DORA: Koja vam je najdraža uloga u kazalištu koju ste igrali?

LANA: Sve su mi uloge drage, postoje neke koje baš i nisu, ali recimo da je Lada iz predstave Debela jedna od dražih uloga jer se uvijek uspijem zezati za vrijeme predstave. Zatim još jedna od dražih uloga mi je Sophie iz predstave Čast Istarskog narodnog kazališta. To je jedna kćer čiji se roditelji razvode pa ona jako pati zbog toga. To mi je bilo drago za igrati. Sjećam se kad sam bila u dramskom studiju, kada mi to još nije bio posao nego samo hobi, onda imaš jedan drugačiji odnos prema tome. Igrala sam malu sirenu, malu razbojnicu iz Snježne kraljice.

DORA: Što mislite, gdje je lakše glumiti u kazalištu ili u nekoj TV seriji?

LANA: Drugi je to sistem rada. Kada radiš u kazalištu, radiš recimo predstavu mjesec – mjesec i pol dana, i onda imaš 5 ili 6 sati probe prije same premijere, tada se radi non-stop. Zatim imaš 3 ili 4 mjeseca laganog rada, mislim imaš vremena za sebe. Kada snimaš, onda već u 5 ili 6 ujutro dođu po tebe kombije, odvezu te na set, svaki dan te šminkaju, friziraju, to traje recimo po sat vremena, i onda počneš snimat oko 7-8. Kada si gotov sa snimanjem, vrate te kući oko 7-8 navečer. I tako sam živjela četiri mjeseca dok sam glumila u seriji Ne daj se Nina. To je jako naporan posao.

DORA: Kako vam je bilo nositi neobične kombinacije u toj seriji?

LANA: Super mi je bilo. Najbolje su mi bile one kombinacije koje sam si sama smišljala, spajati nespojivo i baš mi je bilo gušt što sam neugledna s naočalama i aparatićem za zube. Bilo mi je lijepo to raditi, ali jako naporno.

DORA: Kako vam se sviđa u Valpovu?

LANA: Prošetala sam po parku i kratko po centru i primijetila sam da svi imaju bicikle, ali ih nitko ne vozi nego ih svi guraju. Hoćete li mi objasniti zašto?

DORA: Centar grada je pješačka zona i tu se ne smije voziti.

LANA: Toga u Zagrebu nema, tamo je totalni kaos. Koji ste razred vas dvoje?

DORA: Sedmi.

LANA: Koliko vi tu imate srednjih škola?

DORA: Imamo jednu srednju školu s različitim smjerovima. Mnogi odlaze i u Osijek u srednju školu kamo i ja namjeravam ići.

LANA: Što misliš upisati?

DORA: Ugostiteljsko-turističku srednju školu, a željela bih postati turistički vodič.

Gostovanje predstave “Debela” u Centru kulture

U dvorani Centra kulture Matija Petar Katančić održana je predstava za mlade pod naslovom Debela koju su po vodstvom učiteljica pogledali stariji učenici iz Valpova i Ladimirevaca.

U ponedjeljak, 29. travnja u 12 sati i 30 minuta učenici od petog do osmog razreda OŠ M. P. Katančića imali su priliku uživati u gostovanju Kazališta Mala scena iz Zagreba s predstavom nastalom prema romanu Silvije Šesto Stipaničić koja se bavi problemima tipičnog tinejdžera.  Roman Debela je inače na popisu lektire za osmi razred, a nakon ovakve multimedijske poveznice ne sumnjamo da će se povećati broj čitatelja. Glumačku je postavu predvodila Lana Gojak, poznata nam iz serije Ne daj se, Nina! Osim nje nastupili su i oduševili našu mladu publiku  Maja Katić, Luka Juričić i Igor Kovač, koji je osim glumom učenike zadivio savršenim izgovorom njemačkog jezika. Predstava je ponudila uvid u uzbudljivu godinu petnaestogodišnje  djevojčice Lade koju muče ljubavni problemi, manjak samopouzdanja, problemi s kilogramima i roditelji.  Učenici su kroz medij koji im nije često na raspolaganju, za razliku  od računala i TV-a, ostvarili vezu s njima sličnim likovima, postali su aktivni promatrači i ostvarena je osim zabavljačke i edukativna uloga kazališta.

S obzirom na to da u blizini nemamo kazalište za mlade vrlo je značajno to što je školi dopušteno korištenje Centra kulture kako bismo odgojili naše učenike kao kulturne i odgovorne građane svijeta. Za malu je sredinu hvale vrijedno širenje vidika i ovim putem.

Održan školski LiDraNo

S novom je godinom započela sezona školskih natjecanja. Već u prvom je tjednu, 16. siječnja održana školska smotra literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva, Lidrano. Smotra je održana u učionici hrvatskog jezika, a sudjelovali su učenici od prvog do osmog razreda iz matične i iz područnih škola. Učenici su nam pokazali da i dalje njeguju stvaralačko izražavanje u svim oblicima, a njihovu su originalnost i uspješnost prosuđivali J. Bagarić, J. Špiranović i D. Jančikić. Učenici koji su upućeni na sljedeću razinu su:

LITERARNO STVARALAŠTVO

Bakina božićna priča – Marko Šaronić, 5. d, mentor Ana Šafranko

Tko sam ja – Tin Andonovski, 7. d, mentor Ivana Kuna

Baka mi je svake večeri pričala –  Dunja Blažević, 7. c, mentor Ivana Kuna

Televizija – Matej Šaronić, 7. d, mentor Ivana Kuna

Vrijeme odmora i igre – Dora Fuis, 6. b, mentor Nevenka Jakopiček

Mome gradu s ljubavlju – Stela Meškić, 8. b, mentor Nevenka Jakopiček

Ocjene pričaju o sebi – Lucija Bošnjak, 6. a, mentor Nevenka Jakopiček

 

DRAMSKO – SCENSKO STVARALAŠTVO (pojedinačno)

Štednja, Sanja Polak – Latica Kučinac, 4. c, mentor Stela Horvat

Ana Andračić, Iz teta Evinih divana – Lara Lončarić, 4.a, mentor Jadranka Ivić

Ksenija Lekić, Đakinja prvakinja – Marija Bogić, 2.r PŠ Nard, mentor Biserka Medved

 

DRAMSKO – SCENSKO STVARALAŠTVO (skupno)

Ela Družijanić, Odjeća (ne) čini čovjeka – Učenici od 1. do 4. razreda Područne škole Nard, mentor Biserka Medved,

Mirta Mihaljević, U potrazi za istinom – Učenici 7. razreda, mentor Mirta Mihaljević

 

U prilogu vam donosimo i tekst Mirte Mihaljević “U potrazi za istinom”, s kojim će nas učenici 7. razreda predstavljati na međuopćinskoj smotri 30. ožujka. Preuzmi

Nasilje u školi

Nasilje u školi

Nasilje viđamo samo na TV –u kažu naši sugovornici

CAP (čit. kap; akronim od Child Assault Prevention – prevencija napada na djecu) je program prevencije nasilja.

Ovaj se program provodi raznim radionicama i predavanjima. Na hodniku, a i izvan škole puno je zlostavljača, a još više žrtava nasilja. CAP o nasilju obrazuje djecu, ali i roditelje i učitelje!

Razgovarali smo sa psihologinjom naše škole Sanjom Antolović Kurtović koja je ujedno i nositeljica  CAP programa u našoj školi. Doznali smo  da ovaj program obuhvaća predavanja s roditeljim i učiteljima, te radionice sa 3. razredima. Psihologinja očekuje da će se djeca naučiti braniti te razgovarati o nasilju. S ozbirom na njeno iskustvo da problematičnim učenicima pitali smo ju kako ona rješava probleme s njima. “Kroz razne radionice i razgovore, povezivanjem, traženjem razloga, uzroka takvom ponašanju i sl.”

Po njezinom sudu, većina djece danas zna što je to nasilje, kojega će zasigurno biti manje nakon provođenja ovog programa.

Karmela Prološčić

 Izvješće s radionice

Bili smo na jednoj radionici održanoj u sklopu provedbe CAP programa jer nas je zanimalo što se ondje događa.

U listopadu su održana predavanja roditeljima i učiteljima, a mi smo bacili pogled što se događalo na predavanjima za treće razrede. Radionicu su vodile Sanja Antolović Kurtović, te stručne suradnice iz Osnovne škole Ivana Kukuljevića Belišće,  školska pedagoginja Dajana Babli i psihologinja Daria Rickert Draženović. Djeca su učila kako jasno i glasno reći NE te se obraniti od osobe koja ih ugrožava i prepoznati opasnu situaciju kao i bilo koji drugi čin nasilja. Vaši novinari s lica mjesta kažu da je djeci radionica bila zanimljiva, svidjelo im se kroz zabavu učiti kako se na jednostavan način obraniti od nepoznate osobe, ali smo u razgovoru s njima primijetili  da neki ne znaju što je nasilje i tvrde kako su ga vidjeli samo na TV-u.

Mi smo ga viđali češće pa smo odlučili pitati učitelje i jednog poznatog nam nasilnika.

Tin Andonovski

Razgovor s učiteljicom Anicom Zrnom i anonimnim nasilnikom

Učiteljica  vjeronauka, Anica Zrna osuđuje svako nasilje i smatra da se cijela zajednica, roditelji, nastavnici, treneri i ostali, trebaju uključiti u borbu s nasiljem i nasilnicima. Tijekom svog rada u školi svakodnevno se susreće s nasilnicima na školskim hodnicima te kao i ostali učitelji reagira na nasilje i traži pomoć psihologa i pedagoga u rješavanju te situacije.

S obzirom na njezino iskustvo u školi pitali smo ju kako i gdje najčešće završe maloljetni nasilnici. Neki od nasilnika završe u ustanovama za preodgoj djece i mladeži, a kakvi ljudi postaju, to ćemo tek vidjeti.

Naš sugovornik – nasilnik je želio ostati anoniman. Druge učenike maltretira i zadirkuje jer mu je to zabavno i svjestan je da žrtvu to smeta i boli, ali nije ga za to briga.  Tukao je mlađu djecu sve dok se nije susreo sa starijim bratom svoje žrtve. Tada je, kaže prestao s nasilje jer je iskusio što znači biti žrtva.

Bruno Trbojević i Leon Barić